Puno puta sam pisala o svojem AIP iskustvu, ali trebao mi je odmak od 10+ godina da prestanem ponavljati istu priču. Povjerenje koje sam dobila od zajednice okupljene oko ‘priče o nutrivoru’ ne uzimam olako. Medicinski sustav je s razlogom česta meta kritika, ali došlo je vrijeme da se osvrnem i na wellness industriju. Prije toga moram se suočiti sa svojom ulogom u zadnjih 12 godina iskustva s autoimunim protokolom.
AIP I SVE ONO POZITIVNO
Ponekad je dovoljna jedna usputna rečenica koju ću pročitati na internetu ili čuti u podcastu koja će me zaintrigirati toliko da krenem istraživati sve što mi je u tom trenutku dostupno. Moj prvi susret s autoimunim protokolom je bio komentar da vrijedi probati AIP ako želim sniziti antitijela (zamisli emoji kojem glava eksplodira u upitnike).
U tom periodu je na cijelom internetu bilo toliko malo informacija i iskustava o AIP-u da mi je bio dovoljan jedan vikend da sve pročitam i odlučim da krećem od sutra. Ponedjeljak 14.7.2014. provela sam na road tripu. Prvih nekoliko AIP doručaka jela sam nektarine umotane u pršut jer sam spavala u šatoru i nisam imala pristup kuhinji. Mogla bih reći da sam bila mrvu radikalna i dovoljno očajna.
Autoimuni protokol sam otkrila u fazi u kojoj sam unatoč ‘školskim nalazima’ hormona imala ozbiljnih problema sa spavanjem, pamćenjem, artikuliranjem rečenica, promjenama raspoloženja, probavom… U tom trenutku sam bila vegetarijanka 13 godina (zadnju godinu sam redovito kuhala i jela bez glutena, mliječnog i šećera) i smatrala sam da se dobro hranim. Inicijalni plan je bio provesti mjesec dana na protokolu. Nakon tri tjedna sam primijetila prve značajne promjene u funkcioniranju i nakon neuspješne reintrodukcije namirnica ostala na protokolu oko godinu i pol.
Restrikcije sam doživjela kao izazov i umjesto očajavanja krenula istraživati što je sve meni nepoznato, a dostupno i unutar okvira. Počela sam redovito odlaziti na plac, primjećivati raznolikost povrća nedostupnog u dućanima (zlatne rotkvice, ljubičasti batat i žuta cikla!), upoznavati se malim proizvođačima i OPG-ovima (čitati o politici hrane i postavljati pitanja o uzgoju), otkrila sam da mojem tijelu paše meso (posebno iznutrice), istraživala sam svijet samoniklog jestivog i ljekovitog bilja (i kasnije završila niz fito edukacija), nepoznate začine i potencijal koji imaju insekti… U jednom trenutku sam čak imala vlastiti vrt i patke koje su jele puževe, ali i (neprežaljene) kokoši starih sorti.
Naučila sam da put do zdravlja nije pravocrtna linija nego proces koji traje. Prihvatila sam da #fakatnijesveuhrani i počela obraćati više pažnje na ostale elemente zdravlja (spavanje, kretanje…). Otkrila sam vlastitu kreativnost (kroz prezentaciju i fotkanje hrane, ali i kamufliranje povrća u desertima), upoznala vlastito tijelo (bilo je frustrirajućih perioda, ali s vremenom sam počela jasno povezivat uzrok i posljedicu, prepoznavat što moje tijelo treba i kako ga slušati), usavršila vještinu kuhanja (od planiranja do brzine pripreme sve do kombinacije okusa, tekstura i nutrijenata, ali i pripreme obroka od minimalno sastojaka), počela propitivati sve što sam do tad uzimala zdravo za gotovo i eksperimentirati.
Vratila sam osjećaj povjerenja u vlastito tijelo i otputovala na Novi Zeland gdje sam silom prilika upoznala lokalnu AIP zajednicu koja mi je otvorila nove vidike. Imala sam čast biti koautorica knjige ‘Autoimuni nutrivor’ i krenula proučavati mehanizme autoimunih bolesti što se pretvorilo u strast koja tinja već godinama. Mogla bih pisati danima o svim plusevima, ali svjesna sam da je pozitivno samo dio priče.
MRAČNA STRANA AIP-a
Pokušat ću ispričati i drugu stranu iz pozicije osobe koja je prvo prošla autoimuni protokol, a zatim godinama o njemu educirala. U procesu sam upala u nekoliko zamki. Nisam imala lošu namjeru, ali djelovala sam iz jako bolnog i ranjenog mjesta.
Zadnjih godina moj fokus ide prema sustavima koji oblikuju zdravlje i bolest pa je fer da krenem od sebe. Važno mi je da se ne skrivam od dijelova ove priče, nego da budem precizna oko onoga što bih voljela da sam znala ranije.
Poznat mi je osjećaj olakšanja kad u stanju izgubljenosti naletiš na putokaz. Ne želim to umanjivati. Moj rad je bio pokušaj da zajednici ljudi s autoimunim bolestima ponudim alate i jezik tamo gdje je sustav zakazao. Samim time, čak i prije nego sam napravila prvi korak, počela sam plesati po rubu.
Autoimune bolesti su kompleksne i nemaju jednostavna rješenja. Izvorni AIP ima jasna pravila i strukturu, ali time ostavlja malo prostora za personalizaciju. Realnost je da ne postoji jedna ispravna verzija autoimunog protokola (što je 2024. dodatno artikulirano kroz Modificirani AIP).
Važno mi je naglasiti da AIP nije potreban svima koji imaju autoimunu bolest i da definitivno nije jedini način da reguliramo autoimuno stanje. Ideja da oporavljanje crijeva i mikrobioma može pomoći svima koji imaju autoimune dijagnoze je samo djelomično točna, jer ne uzima u obzir sve faktore. Nemamo svi iste životne okolnosti i resurse. Moja prednost je bila i to što sam imala kuhinju bez tragova glutena, nisam morala kuhati dva različita ručka i nisam bila u situaciji da moram planirati gablece za posao ili kuhati umorna kad dođem doma. AIP je cijela logistika, a ne samo da/ne/možda popis namirnica.
Druga stvar koju sam (pre)kasno shvatila je da skup pravila koja prate AIP mogu negativno utjecati na stanje uma i pretvoriti se u opsesiju, kontrolu i u najgorem slučaju, ortoreksiju. Čak i kod osoba koje nemaju povijest poremećaja u prehrani i nikad nisu provodile posebne dijete, AIP okvir može ostaviti trag. Jasna struktura nekima je davala osjećaj sigurnosti dok je kod drugih bila okidač za rigidnu kontrolu. Neka od mojih ekstremnih ponašanja uključivala su post na vodi kad ne bih imala hranu koju sam smatrala prihvatljivom (iako sam ovo radila i prije AIP-a).
Restrikcije na autoimunom protokolu su dobro argumentirane pa je jako lako naći opravdanje za neodgovorno ili nezdravo ponašanje (čak i kad osoba nije svjesna da je prešla finu granicu i otišla u krivom smjeru).
Striktna AIP pravila mogla su stvoriti osjećaj krivnje kod onih koji ne bi bili u stanju provoditi protokol, organizirati se oko nabavke i/ili pripreme. Danas postoji svijest o tome da je potrebno imati različite resurse i izvore podrške, a ne snažan karakter i jaku disciplinu kako bi se protokol uspješno proveo. Nova, modificirana verzija protokola može biti puno lakši uvod.
Marketing je jedna od vještina koju sam morala naučiti kao poduzetnica. Jedan od načina za prodaju rješenja je izazivanje intenzivne emocije (čim je jača, to je veća vjerojatnost da ćeš kupiti ponuđeno rješenje). Iz svoje naivne perspektive nisam shvaćala da unatoč tome što dijelim besplatne resurse i imam minus na računu, igram prema tuđim pravilima koja diktira wellness industrija.
AIP je najteži na početku, ali postane neopisivo lakše jednom kad uđeš u rutinu. Ipak, dugo je bilo potrebno da se promijene inicijalne preporuke da na AIP-u treba ostati dok se ne smire simptomi, a najdulje dvije godine. Trenutne smjernice su puno konzervativnije i kreću se od jednog do najdulje tri mjeseca, a ako ne dođe do značajnih pomaka i poboljšanja, preporučuje se potražiti stručnu podršku i provjeriti druge potencijalne uzroke simptoma. U praksi su nekim pojedincima smetale namirnice dozvoljene unutar Izvornog AIP-a (tipa kokos ili banane) pa se stvarala tendencija za dodatnim restrikcijama (npr. AIP + low FODMAP), ali pravi problem uopće nije bio u hrani (problem nije bio ni ‘u glavi’, da ne bi bilo zabune).
Najizazovniji dio AIP-a nije bio eliminacijski dio, nego faza reintrodukcije. Vraćanje namirnica u prehranu, praćenje simptoma i reakcija tijela često bi se pretvorilo u kaos i ogroman izazov koji je mnogima bilo teško navigirati. Intolerancije na hranu nisu uvijek jasne, instantne i prisutne (nekad ćeš reagirati na nešto, a drugi put nećeš). Reakcije mogu biti fizičke, emocionalne i psihičke pa nekad nisi sigurna jesi li umorna zato što imaš reakciju na saponine iz krumpira ili je došlo do destabilizacije glukoze u krvi ili zato što puše jugo i sve je glupo. Prošla sam to toliko puta da sam većinu tih iskustava potisnula i zaboravila. Ne ponovilo se. Zapravo još uvijek nemam pametniji savjet osim da pratiš i zapisuješ te privremeno testiraš određenu namirnicu. Iz iskustva znam da su intolerancije jako promjenjive. Nekad su i sasvim nelogične, ali uvijek su iritantne. Reintrodukcija je kaotična vježba strpljenja.
Danas sve navedeno više ne bih ponovila, ali tada nisam znala bolje.
ŠTO BI BILO DA JE BILO
AIP mi je vratio znatiželju za životom koju sam privremeno izgubila. Sad imam i snagu preispitati vlastiti rad i pristup, uključujući i sram koji dolazi uz jedan dio priče.
Autoimuni protokol za mene ostaje jako važan alat unatoč svim nedostacima. Pomogao mi je preuzeti moć koju sam nesvjesno predala medicinskim autoritetima i vratiti povjerenje u vlastito tijelo. AIP je bio prvi korak u upoznavanju onoga što mojem tijelu stvarno treba (to nije bila operacija štitnjače kao što su me dugo uvjeravali). Prije 10+ godina nije bilo dostupno mnogo toga (nismo imali ni pretrage ni preglede istraživanja koje imamo danas), ali sad kad imamo, moji kriteriji se mijenjaju. Ono što je vrijedilo tada nije dovoljno dobro za ono što želim danas.
U svijetu prepunom neizvjesnosti, važno mi je da moji (virtualni) prostori i poruke budu mjesto gdje se možeš pojaviti izgubljena, nesigurna ili razočarana bez osjećaja hitnosti ili pritiska da budeš savršena. Možeš očekivati da ću nastaviti preispitivati ustaljene narative i tabu teme, nastavit se educirat i ne doprinosit strahu, krivnji i sramu.
Nisam tvoj guru i ne tražim da mi vjeruješ. Želim da se osjećaš slobodno reći ‘ne, hvala’ bez objašnjavanja.
AIP može biti jedna od najvažnijih stvari koje ćeš probati (i iskustva mnogih to potvrđuju), a možda bude još samo jedno uzaludno iskustvo koje nije učinilo nikakvu razliku (naći ćeš mnoga iskustva koja će ti to potvrditi). S ljudskim tijelom i autoimunim bolestima intervencija ne garantira željeni učinak jer još uvijek imamo previše nepoznanica.
Kad bih mogla vratiti vrijeme, krenula bih s Modificiranim AIP-om. Ne bih težila savršenstvu i bila bih puno nježnija prema sebi. Izvorni AIP ne bih provodila dulje od mjesec dana, bez stručne podrške, jasnog praćenja i testiranja.
Na kraju dana… ništa ne moraš, ali ako želiš, možeš probati. Ne postoji jedan ispravan put i zato mi je bilo važno ovo napisati. Moj fokus se premjestio s protokola na odnos prema tijelu, hrani i sustavima koji profitiraju od naše potrebe za kontrolom.
U sljedećim tekstovima detaljnije analiziram wellness industriju i načine na koje oblikuje naše ideje o zdravlju. Ako ne želiš propustiti nastavak, prijavi se na newsletter.