Koliko kalorija ima emocija straha? – priča o emocionalnom jedenju

Koliko kalorija ima emocija straha? – priča o emocionalnom jedenju

Jedeš li svoje emocije? Ima nas još. Otkako sam se samoizolirala i socijalno distancirala,  totalno svjesno ublažavam anksioznost čokoladom. Otprilike jednom cijelom tamnom čokoladom dnevno.

Jedenje emocija ili emocionalno hranjenje nije stvar manjka kontrole ili discipline. Tako da ako pretjeruješ s hranom i onda se kriviš, prestani odmah.

ŠTO JE UOPĆE EMOCIONALNO JEDENJE?

Otkrit ću ti Ameriku, ali ne jedemo samo kada smo gladni. Hrana je često nešto s čime se tješimo ili častimo, a takva hrana vrlo često ne upada u kategoriju ‘zdravog’ ili su količine daleko od normalnih i primjerenih. 

Emocionalno hranjenje je ono kada koristimo hranu da bi se osjećali bolje. Makar na kratko. Takva hrana je najčešće slatka, masna i niskog nutritivnog profila poput sladoleda, čipsa i pizze, a nakon takvog ‘ispada’ upadamo u začarani krug krivnje. pa se kažnjavamo odlukama da od sutra jedemo isključivo blitvu. 

Problem  nastaje zato što emocionalnu glad ne možemo nadomjestiti hranom. Iskustvo deprivacije dodira i zagrljaja ne može nadomjestiti nikakva količina šećera. Na trenutak se osjećaš bolje, ali kad ‘high’ popusti primarna emocija zbog koje smo se tješili s hranom je i dalje prisutna.

ALI ZAŠTO UOPĆE TO RADIMO? 

  1. NISMO UOPĆE SVJESNI ŠTO JEDEMO ILI ZAŠTO JEDEMO

Službeno se to zove nesvjesno hranjenje ili da upotrijebim ružniji izraz, nesvjesno prežderavanje. To je ono kad jedeš samo zato što ti je to netko poslužio ili se nalazi ispred tebe ili znaš da imaš tu vrećicu čipsa u ormariću pa se nemreš smiriti dok je se ne rješiš, čitaj pojedeš.

      2. HRANA KAO JEDINI IZVOR ZADOVOLJSTVA

Ponekad, kao na primjer sada kada smo u karanteni i mnoge stvari u kojima uživamo nam nisu dostupne, hrana nam ostaje kao ultimativni izvor ugode. Dokazano je da hrana izaziva osjećaj ugode i da nas sladoled skulira. Skoro instant. Opioidi su aktivne tvari u kokainu, heroinu i drugim teškim drogama, međutim kada jedemo šećer, sir ili masnoće u našem mozgu se luči ista kemikalija kao da smo nadrogirani. Iz tog razloga ‘skidanje’ s nekih od navedenih namirnica može izazvati pravu apstinencijsku krizu.

     3. NEMOGUĆNOST NOŠENJA S TEŠKIM EMOCIJAMA

Ova situacija često ide u oba smjera. Ili potpuno izgubimo apetit kad prolazimo neko teško emocionalno razdoblje ili utjehu nalazimo u hrani. Tuga, usamljenost, tjeskoba, stres, nezadovoljstvo, odbijanje, dosada samo su neke od emocija s kojima se ne nosimo najbolje i sve što želimo je zatomiti ih čim prije. Krivnja, sram i žaljenje nakon prejedanja mogu biti poznata zamjena za nelagodne osjećaje s kojima se još nismo spremni suočiti ili su nam nepoznati.

     4.ISKRIVLJENA SLIKA O SVOM TIJELU

Neprihvaćanje svog tijela i fizičkog izgleda, negativni komentari na vlastiti račun, sram pa čak i mržnja prema nekim dijelovima svojeg tijela ili samog sebe kao osobe mogu dovesti do autodestruktivnih ponašanja i poremećaja prehrane.

     5. NAVIKA

Poput Proustovog kolačića, određeni okusi i mirisi mogu nas vratiti u neka prošla vremena kada smo bili sretniji i bezbrižniji. Stare navike umiru teško, a pogotovo kada su ukorijenjene još u djetinjstvu.

    6. DISBALANS HORMONA

Premorenost ili izgladnjivanje brišu svaku racionalnu misao iz glave jer sve što želimo je jesti odmah i sad. Nije bitno što, bitno da je jestivo po mogućnosti slatko ili slano, a idealno prvo slano, onda slatko pa u krug. Kortizol, inzulin, grelin i leptin (više možeš pročitati u knjizi Autoimuni nutrivor) pa neurotransmiteri dopamin i serotonin nas mogu provesti kroz pravi ‘rollercoaster’ emocija. 

Od stresa i nervoze do veselja i iščekivanja što ćemo se ‘uništiti’ u zabranjenom voću, sve do ugode i zadovoljstva prilikom prvih par zalogaja te naposljetku krivnje i žaljenja što smo izgubili kontrolu.

emocionalno jedenje

IDENTIFICIRAJ SVOJE OKIDAČE- nađi potencijalno rješenje

Najbolji način za detektiranje navika hranjenja i okidača koji nas guraju u emocinalno prejedanje je vođenje dnevnika. Svaki put nakon prejedanja ili još bolje kad osjetiš potrebu za takvim ponašanjem, otvori svoj self care dnevnik (prijavom na newsletter šaljemo ti self<3care dnevnik) i zapiši sve relevantne informacije. S vremenom ćeš skužiti uzrok. To je prvi korak. 

Druga tehnika nošenja s emocionalnim jedenjem je odgađanje. Kada poželiš pojesti čokoladu koja te čeka, pričekaj 5 minuta. U međuvremenu pokušaj shvatiti zašto to sad želiš jesti? Jesi li gladna, umorna, nesretna? Možda shvatiš da bi ti bolje ‘sjelo’ nešto drugo, a možda ipak pojedeš cijelu čokoladu, ali velike su šanse da ćeš se zbog tih 5 minuta bolje upoznati i osvijestiti okidače.

Na kraju, jedi za stolom, svjesno i prisutno. Zahvali. Traži ljepotu u izgledu ili užitak u teksturi, okusu i mirisu. Žvači polako.

Ne moram ti ni ponavljati da su manje šanse da ćeš se dovesti u takvo stanje ako si dovoljno naspavana, ako si bila na svježem zraku i suncu, odradila trening itd. Međutim, ako primjetiš da situacija izmiče kontroli i da se epizode emocionalnog prejedanja javljaju sve češće ili si razvila nove simptome poput povraćanja ili cjelodnevnog izgladnjivanja ‘za kaznu’, potraži pomoć. 

Postoji cijeli niz terapeuta koji nam mogu pomoći pa i sama kombiniram nekoliko različitih pristupa. Na zadnjoj seansi požalila sam se svojoj psihoterapeutkinji da jedem svoje emocije, a ona mi je ispričala priču o oksitocinu. 

Oksitocin je ‘hormon ljubavi’ i izlučuje se prilikom dodira, maženja, gledanja u oči osobu koju voliš i hranom.

View this post on Instagram

#love

A post shared by Petra Krolo (@autoimmunenutrivore) on

Zaključak cijele ove priče je da meni samo nedostaje malo ljubavi, a do tada ću bez krivnje uživati u neprimjerenim količinama čokolade, grliti drveće i prakticirati zahvalnost. 

S čim se ti hraniš ovih dana? Što tebi nedostaje?

Ako ti je ovaj post bio od koristi ili znaš nekoga tko hrani emocije lošom hranom, pliz podijeli ili ostavi komentar.

Ova objava ima jedan komentar

  1. Petra

    Prije puno godina, kada sam uopće krenula dublje proučavati odnos hrane i tijela, prvo što sam naučila o “emocionalnoj” želji za hranom je da je to uvijek specifična hrana. U mom slučaju to nije nužno bila neka “zla” hrana ali je bila specifična i trebala sam je naglo i neprirodno. Također sam osvijestila da možda sve što ne jedem za stolom je neki bite koji mi nije trebao ili nije standardni dio dnevnog unosa. Jako dobar savjet, ovo hranjenje za stolom, posebno sada kada neki od nas rade doma i imaju tendenciju cijeli radni dan uopće ne “otići na pauzu”. Nevjerojatno je važno odvojiti vrijeme za obrok, za stolom, posložiti tanjure i prostrijeti stol sa svim priborom, tj. Odnositi se prema obroku kao maloj svetkovini na “oltaru”. Često ofrlje složim stol za obrok a bitno je jer me taj moment svjesno priprema na ritual i užitak hranjenja.

Odgovori