Svaka priča može se ispričati na više načina pa koristim svaku priliku za novu verziju, pogotovo kad se radi o priči u nastajanju.

 

Alergija na ambroziju je prva dijagnoza koju sam dobila s 18 godina. Tada sam već imala problema s adrenalkama, samo to nisam znala prepoznati. Dijagnozu Hashimota sam dobila par godina kasnije potpuno neočekivano, kako to obično i biva. Počela sam s terapijom i polako, ali sigurno došla do prilično velike doze.

 

Patila sam od depresije, naglih izljeva emocija i promjena raspoloženja, poteškoća s pamćenjem i spavanjem, niskih razina energije i anksioznosti, ali nalazi hormona bili su ‘školski primjer’ pa su svi simptomi pripisani subjektivnom dojmu. Problem je bio ‘u glavi.’ Osjećala sam se nevidljivo.

#butyoudontlooksick

Nakon 5 godina u kojima se kvaliteta života srozavala iz dana u dan, saznala sam za AIP. Nitko nije imao iskustvo iz prve ruke za podijeliti, ali odlučila sam probati. Svega tri tjedna bila su potrebna da vidim razliku ‘prije i poslije’ pa sam provela godinu i pol na protokolu kako bih kompletno zaliječila crijeva. Alergija koja mi je godinama zagorčavala život prestala je biti faktor! Može zvučati kao klišej, ali osjećala sam se zdravije nego ikada prije.  

Potaknuta tim iskustvom napisala sam knjigu posvećenu hrani i snažnim ženama, preselila se na selo i dane provodila u aktivnostima poput vrtlarenja, šetnji i promatranja kokoši (ljeti) ili vatre u kaminu (zimi). Život je bio spor i u tišini sam uspjela zaviriti još dublje u sebe. 

 

Kroz proces eliminacije i reintrodukcije hrane te eksperiment n=1 naučila sam slušati i obraćati pozornost te čitati poruke koje mi šalje moje tijelo. Uvela sam cijeli niz hrane i ako ćemo biti radikalno iskreni, mrvu sam zabrazdila.

 

Nestabilne životne okolnosti služile su kao isprika. Raspad svijeta kakav sam poznavala i sanjala te gubitak Čovjeka, koji je bio oslonac od samog početka i prošao sa mnom cijeli put od dobivanja dijagnoze do izdavanja knjige, potencirao je osjećaj nesigurnosti.

S jedne strane, stavljala sam velik naglasak na self care, a s druge, sam se bavila novim razinama autodestrukcije i autosabotaže. 

 

Vratila sam se na početak. 

 

Pokušala sam napraviti #aipreset, ali nisam uspjela. Glavni izazovi su nepostojeća navika pripremanja hrane za gablec (nemaš gdje podgrijat ili zaboraviš ponijeti), raspored hranjenja kad je bio-ritam zbog radnog vremena totalno poremećen (ili je prerano ili je prekasno) i nedostatak  motivacije za pripremu jela, jer čemu ako nemaš s kim podijeliti?

 

Trenutno sam u fazi u kojoj jedem jako malo, kombinaciju aip/paleo i apsolutnog junka, al ne tripam na krivnju. Jedan od ovih dana ću odlučiti da je dosta. Povući ću crtu i odrediti granicu. 

Naučiti koračati ispočetka. Neće me nitko držati za ruku, al znam da će mi ovaj put nutrivori čuvati leđa.

Ovaj put imam plan.


Petra

O AUTORU:

Zovem se Petra i zakuhala sam cijelu priču. Dijeljenje iskustva s autoimunom bolesti me potaknulo da napišem knjigu, a proces rada na Nutrivoru doveo me do želje da teoriju pretvorim u praksu.

Nakon godine dana slow livinga na selu, vratila sam se u grad. Zaposlila sam se u kuhinji, upisala školicu aromaterapije i prihvatila da je život s AI proces. Trenutno radim na optimizaciji svog zdravlja.