AIP će vam promijeniti život. To je prva i najvažnija stvar koju trebate znati razmišljate li krenuti s ovom dijetom. Odnosno, ne dijetom – stilom života, jer zaista AIP je puno više od planiranja što ćete sutra skuhati za ručak. Put do AIP-a je za neke kratak, za neke beskonačno dug, barem se takvim čini. Takav je bio i moj.

Od autoimune dijagnoze Sistemskog eritemskog lupusa do Uskrsa 2016. godine prošlo je desetak godina. U to desetljeće i kusur stali su brojni scenariji. Kada kao dijete zamijenite učionicu bolničkim krevetima, prisiljeni ste na onaj klišej prebrzog odrastanja. Sasvim je drugi par rukava činjenica da se u tome ne snalazite. Jer ne znate, ne možete, i u konačnici – ne želite. Zašto baš ja, zašto opet ja ne mogu na izlet kao i svi drugi, zašto ne mogu provesti dan na plaži, zašto, zašto, zašto… Neizdrživi, paralizirajući bolovi u zglobovima, leptirasti osip koji izbija ispod stotog sloja pudera, gubitak kose, lezije na mozgu, operirane mrene na oba oka, šleper kortikosteroida, citostatika, antimalarika, pulsnih terapija, kortikosteroidnih krema i antibiotika postaju vam doručak, ručak i večera. Više ni ne razmišljate o tome, gutate tabletu za tabletom i brojite dane. I ne prihvaćate da se to događa baš vama, i ne želite razumjeti. I zato odlazite u drugu krajnost, gdje ignorirate bolest i mislite da ste nepobjedivi, a smisao nalazite u autodestrukciji. I onda se nešto prelomi.

Dno sam dotaknula na spomenuti Uskrs prošle godine kad sam se nakon jednog popijenog piva jedva dovukla u krevet, sa želucem u grlu i bolom u svakom djeliću tijela. Te sam večeri odlučila da je dosta.

Za AIP sam prvi puta čula otprilike godinu dana prije toga, guglajući lijekove za alopeciju. Pogledala sam Youtube vlogove djevojke koja je dokumentirala svoj AIP put i napredak. Kosa joj je u potpunosti narasla u godinu dana. Površno sam se informirala o dijeti, ali nakon par dana zaboravila na to, ostavila za neko razdoblje kad ću ”imati više vremena”, činilo mi se preteško.

I onda sam se, te večeri u očaju, sjetila te čudne dijete o kojoj sam davno čitala. Preko noći izbacila sam iz prehrane sve po P.S.-u – žitarice, mahunarke, ponoćnice, mliječno, jaja, orašaste plodove i tako dalje i tako bliže. Vjerojatno najveća promjena bila mi je ponovno jesti meso. Jela sam ga minimalno ili nimalo od kada pamtim, ali bila sam spremna i na to, samo da se oporavim. I jesam.

Prva dva tjedna bila su strahovito teška za jednu ovisnicu o svim vrstama sira i kruhu. No, čovjek se navikne, tijelo se navikne i počne voziti na autopilotu u dućanu, na placu, u kuhinji. Polako su počele stizati i prve promjene. Više nisam morala spavati svako popodne samo da preživim dan, imala sam energije za svakodnevne poslove koji se nekima možda čine razumljivi sami po sebi, a za koje sam ja morala smišljati ratni plan kako bi ih provela u djelo, osip se drastično povukao, budila sam se bez bolova i ukočenosti, prvi puta u životu popela se na Sljeme, ponovno krenula na yogu i odlučila krenuti na psihoterapiju…

Tristotinjak dana kasnije (uskoro će i puna godina), iza mene je stotinu kitchen failova, slomova živaca nad hrpom suđa nakon cijelog dana na nogama, sati i sati provedeni nad blogovima, u Facebook grupama i pred policama zdravih dućana, odbijanja hrane na zajedničkim druženjima, objašnjavanja i ispričavanja zašto ne mogu niti probati taj najfiniji kolač u svemiru. Ali, tristotinjak dana kasnije, iza mene je i bezbroj euforičnih trenutaka kad vam napokon uspiju prve AIP palačinke, božićni keksi, čokolada, kruh. Diploma u rukama nakon pet i pol godina studiranja. Zahvalnost za svako jutro kada se dignem iz kreveta i dočekam sljedeće, polako prihvaćanje i shvaćanje dijagnoze s kojom, htjela – ne htjela, živim i živjet ću. I to je ta promjena koju donosi AIP, najvažnija od svih. Suočit će vas sa svim strahovima i preprekama i dati vam snagu da ih prebrodite. I sasvim je u redu ako na tom putu zastranite, sami ćete osjetiti kad je vrijeme da mu se vratite.

Danas polako istražujem i druge puteve. Ne napuštam AIP jer me razočarao nego jer, u mojem slučaju, nije bio dovoljan. I to je još jedna od brojnih lekcija – ništa nije univerzalno, pa tako ni AIP. Svaki autoimunaš sam mora krenuti na ovo putovanje i otkriti svoje okidače. Jednom kad napravite prvi korak, najbolje može samo slijediti.

Lu