„Ovo vam je i dalje atopijski dermatitis. Nažalost, pratit će vas do kraja života. No, nemojte se obeshrabriti, postoje lijekovi kojima ćemo ga držati pod kontrolom. Ima puno gorih oblika i kod nekih ljudi AD zahvati gotovo cijelu površinu kože- kod vas su samo šake u pitanju.“

Da… ‘’samo dlanovi’’ su u pitanju. Kad bi samo znali koliko sam patila. Kad bi samo znali koliko je nepodnošljiv svrbež koji sam osjećala do prije dvije godine. Koliko je neprospavanih noći bilo iza mene. Koliko puta sam zaplakala nakon što sam dlanovima izgrebanima do krvi, morala obavljati svakodnevne obveze. Koliko sam lupala glavom u zid, promišljala o tome zašto se baš meni dogodila ta bolest.

Puno puta sam samu sebe pljusnula i opomenula mišlju da ima puno gorih životnih priča. Bolujem od kožne bolesti koja se ipak može držati pod kontrolom uz pomoć kortikosteroida i pamučnih rukavica, kojima ruke moraju biti prekrivene kod akutnih upalnih stanja kože.

Mama tvrdi kako je sve počelo dva tjedna nakon što se vratila kući iz rodilišta. Prvo kupanje u kadici početak je naše zajedničke borbe s bolešću. Grebanje zahvaćenih površina tijela do krvi, razdražljivost, nespavanje, propitkivanje kako i zašto se baš nama to događa… želiš pomoći djetetu, a ne znaš kako. Alergološki testovi ne pokazuju znakove alergije, krvna slika je u redu, sve je u odlično, osim kože koja je upaljena zbog nepoznatih uzroka. Djetinjstvo je prolazilo, ali dermatitis nije odlazio. Povlačio se bi se nakratko, no buknuo bi čim bi moj dječji imunitet oslabio. Ipak, bila sam sretna što bi mi morska voda ublažavala taj nesnosni svrbež i smirivala ružno crvenilo kože. Moji roditelji i dalje nisu dobivali odgovore na pitanje koji su uzroci moje bolesti. Doktori su jedino upozoravali na to da ne bi smjela jesti banane i ostalu teško probavljivu hranu. S druge strane, jela sam gomilu slatkiša koje je tata kupovao u neograničenim količinama. Kruh je bio osnovna namirnica uz svaki obrok, a tjestenina nezamjenjiva uz bolognese. Iznutrice sam u osnovnoj školi polako počela odbijati jer, fuj, ne pada mi napamet više ikada jesti nečiju jetru.

Na pitanje želim li sladoled, uvijek bih uzimala repete. Kome bi uopće palo napamet čitati deklaraciju? Budući da je baš na donjoj strani kutije, očito nije ni važna. Nije bilo bitno što bi se dermatitis pogoršao svaki put nakon dvije zdjelice sladoleda. Zapravo, tko bi se sjetio povući poveznicu između moje bolesti, prehrane i načina života.

Bolest mi je najteže padala u vrijeme kada sam ulazila u pubertet. Sviđa ti se dečko koji te konačno pozvao na svoj rođendan, a ti imaš ružno crvenilo na području oko usnica (dobro poznate “žvale”) koje nikako da se povuče, čak ni uz primjenu kortikosteroida. Potom se raširio i na dlanove no, tu bi ga još nekako uspjeli držati pod kontrolom uz pomoć kortića dok se ne bi povukao na kratko. Nisam jela ništa drukčije i posebnije od mojih vršnjaka. Uobičajen doručak prije škole bio je sendvič od kruha, putra ili margarina, zimske salame ili parizera. U školi smokići, štapići ili čokoladica koju sam si kupila za vrijeme školskog odmora u najbližem dućanu.

Jaja dugo nisu bila na jelovniku jer ih nisam mogla ni vidjeti. Večera se svodila na sendvič ili žitne pahuljice s mlijekom ili jogurtom. Oduvijek sam bila dosta blijeda, a kasnije će se utvrditi da je to znak manjka željeza, i općenito, manjka vitamina.

Nakon osnovne glazbene škole, koju sam pohađala usporedno s redovnom osnovnom školom, bilo je za očekivati da ću uz gimnaziju pohađati i srednju glazbenu školu. Moj tjedni raspored izgledao je otprilike ovako: buđenje u 7.00 ujutro, šalica čaja (dvije godine sam od kuće ujutro išla u školu bez doručka, jer zbog stresa i uzbuđenja, nisam mogla jesti do 11.00), sendvič ili calzona iz školske kantine oko 11.00, nakon toga štapići ili smokići i burek za ručak, kako bih izdržala do kojih 14.00 kada bih odjurila na sat violine. Nakon violine obično bih imala teoretske predmete što je značilo da sam sa svim obvezama završavala oko 17.00. Topli obrok pojela bih tek kada sam nakon svih obveza konačno sjela za stol i „otpustila ventil“ bar na sat vremena. Nakon toga učenje, pisanje zadaća i priprema za idući „radni“ dan. Takav raspored bio je uobičajen iduće tri godine. Stalno sam osjećala umor pa bih navalila na slatkiše. U toj fazi počela sam jesti više povrća i nisam više bila toliko izbirljiva, uključujući sve ono što sam dotad prezirala (brokulu i prokulice sam mrzila iz dna duše!).

Fakultetsko doba. “Gaudeamus igitur, iuvenes dum sumus” ili “U veselju živimo, dok smo tako mladi”. Ovo zvuči super, ako niste upisali pravni fakultet. Ponovno stres. Veliki stres. Od ispita do ispita znala sam da mogu očekivati pad pri prvom izlasku, zato sam nakon nekoliko takvih neslavnih izleta odlučila da više neću izaći ni na jedan dok nisam 100% sigurna da znam sve. To je automatski povlačilo dvostruko dulje učenje za jedan ispit. Šećer mi je bio najveća podrška i utjeha za vrijeme stresnih razdoblja učenja. Ljeto 2009. godine bilo je prijelomno za razvoj moje bolesti jer se dermatitis znatno pogoršao. Sve je počelo nakon što sam prije izlaska (te večeri upoznala sam svog muža :D) nalakirala nokte. Nadala sam se da ću ga suzbiti s malo Advantana, ništa strašno. To je to, nema ga! Istina, nema ga u blažem obliku. Tjedan dana nakon tretiranja kože kremom izbio je u još jačem obliku. Plikovi su se širili po cijelim dlanovima, nepodnošljivo češanje do krvi bio je način da svrbež nestane. Tješi se L, znaš da ima puno gorih stvari u životu. Kako sam do sada živjela s time, živjet ću i dalje.

Preskočit ću poprilično stresni dio mog života od trenutka kada se atopijski dermatitis preobrazio iz akutnog u kronični do trudnoće. Netko mi je rekao da se dermatitis u dosta slučajeva povuče nakon trudnoće i poroda. I da, zaista se povukao u trudnoći zahvaljujući probioticima i kapsulama ulja divljega origana koje mi je preporučio jedan dragi fitoaromaterapeut (hvala mu do neba!). Mučila sam se 41 + 3 dana, ali nagrade su bile neprocjenjive – moja predivna i zdrava beba ležala je na mojim prsima unatoč svim stresovima koji su nas pratili na tom dugačkom putu do poroda, a dermatitisu ni traga od početka drugog tromjesečja trudnoće.

„Dum spiro spero“. „Dok živim, nadam se“. Znam što će mnogi pomisliti. Ne može se čovjek boriti protiv bolesti koja nema službeno utvrđene uzroke. Nije prošlo ni šest mjeseci od poroda, a plikovi i crvenilo su izbijali. Mislila sam, opet stres, nije ni čudo što je dermatitis ponovno tu. Nisam htjela prihvatiti činjenicu da je terapija kortikosteroidima moja sudbina i da ću se do kraja života kljukati lijekovima protiv alergije. Već sam jednom uspjela pobijediti i budem ponovno! Nakon poprilično jakog napadaja noćnog znojenja i povraćanja i dugotrajnog osjećaja umora i iscrpljenosti, koje sam „liječila“ kilogramima kupovne čokolade, počela sam istraživati o tome kako hrana, toksini iz naše okoline i nezdravi, sjedilački način života utječu na naše zdravlje. Informacije na koje sam našla bile su takve da se čovjek jednostavno zapita gdje mu je bila pamet svih minulih godina! Gluten, žitarice, mahunarke, rafinirani šećer odnosno prerađeni proizvodi i prerađene masnoće godinama su razarali moja crijeva koja su u kritičnom stanju od najranijeg djetinjstva. Sablaznila sam se čitajući zanimljive članke nutricionistice Anite Šupe. To je to! Znala sam da postoji lijek za moju bolest. Tako sam zahvaljujući blogu Istine i laži o hrani našla Facebook grupu Paleo+AIP prehrana koja je doslovno udahnula zdravlje u moj iscrpljeni i ranjeni organizam. Počela sam istraživati o dobrobitima paleo prehrane i autoimunog protokola i odlučila krenuti u avanturu. Odlučila sam neko vrijeme slijediti isključivo autoimuni protokol i izbaciti iz prehrane sve što se prema njegovim načelima smatra ključnim za zacjeljenje crijeva. Zahvaljujući protokolu naučila sam kako pronaći snagu za pripremanje obroka čak i u trenucima najveće iscrpljenosti. Moja ljubav prema kuhanju dobila je sasvim drugu notu. Nikad nisam ni slutila da ću sa smiješkom prihvaćati proizvod neuspjelog, improviziranog recepta. Nije bilo važno što nije ispao onako kako sam zamislila. Bilo je važno to da je obrok zdrav i ukusan.

Naučila sam da moram odmoriti i predahnuti i maknuti stres od sebe. Nakon samo dva tjedna otkako sam započela s protokolom osjetila sam unutarnji mir koji mi je već dugo bio neznan. Energija koja se u meni rađala dotad mi je bila nepoznata. Zvuči kao klišej, ali zaista je bilo tako. Dermatitis se polako, ali sigurno počeo povlačiti. Osim toga, više nisam bila usamljena u svojoj priči. Spoznala sam da zaista postoje ljudi kojma je dugogodišnji, nezdravi način života zadao puno jače rane i patnje nego meni. Baš ti divni ljudi poticali su me na borbu i svaki put kada se učinila uzaludnom puhali su mi snažan vjetar u leđa. Ja sam bila Don Quijote, a oni moja Rocinante. Od početka moje preobrazbe prošlo je sedam mjeseci. Svjesna sam toga da moja borba još nije gotova i da moram još puno raditi na sebi, jer prehrana nije jedino oružje u borbi protiv bolesti. No, sasvim sam sigurna da ću iz te borbe kad tad izaći kao pobjednik. „Dum spiro spero“….

Pridružite mi se u borbi protiv atopijskog dermatitisa uz blog: nootritiva.blogspot.hr

Lana