»Vi ste skloni izraslinama, čini se, nadamo se da će sve biti dobroćudne«, rekla je ginekologica čitajući moje nalaze od prije. Bilo je to par mjeseci u kojima je postalo već »normalno« da počnem krvariti između dva ciklusa i krvarim do kraja sljedećeg. Jedno popodne osjećala sam se baš loše i odlučila sam otići privatnoj ginekologici taj isti dan kako bi možda vidjela uzrok mog krvarenja. Sjećam se kako sam trčala preko ceste do poliklinike i kada sam stala ispred zgrade, mislila sam da ću se srušiti. Koristila sam sve alate i tehnike kako bi se smirila jer – možda je ništa.
»Ali ne može biti ništa. To nije normalno. Nešto je. Mora biti. Kod mene uvijek neki problem. Zašto mi je toliko slabo? Zbog straha? Da. Uvijek paničarim i bojim se unaprijed bez veze. Ali nije bez veze, uvijek pronađu nešto loše. Ajme… Ma ne. Nije. Ne može biti. Ali… što ako je nešto zloćudno? Kako ću ja to? Ionako sam slaba i ne vjerujem više u svoje tijelo… Nakon toliko godina i niza problema… Ne vjerujem mu«, sjedila sam u čekaonici i vodila razgovor u svojoj glavi. Nisam mogla mirno sjediti jer sam osjećala kako mi se panika penje prema vratu.
Na ultrazvuku je ginekologica vidjela polipe koji su bili iznutra i jedan je virio van. Rekla je kako je to normalno jer smo svi pod stresom i kako bi najbolje rješenje bilo da rodim. Dala mi je Duphaston tablete kako bi se »očistila« sama i poslala me doma. Počela sam odmah s terapijom i moje stanje odjednom je bilo gore. Ne fizičko, ono psihičko. Ciklus mi je tada trajao 21 dan, menstruaciju sam imala 7 dana te bila je prilično obilna, a samo 7 dana nakon krenula sam krvariti zbog polipa. To je sve rezultiralo anemijom i dva dana nakon pregleda bila sam naručena na infuziju željeza koju daju u dvije doze jer mi nisu mogli izračunati željezo u krvi, bilo je <2 na nalazu. Dan prije infuzije legla sam navečer, kao i svaku večer i odjednom me zapljusnuo panični val. Odmah sam znala da je terapija hormonima kriva jer se ovako nisam nikada osjećala. Muž se probudio jer je osjetio da nekontrolirano drhtim. Bila sam hladna, znojna i mislila sam da imam moždani udar jer nisam mogla složiti niti jednu rečenicu. Nisam mogla izgovoriti ništa mužu. Nekako me uspio smiriti i zaspala sam.
»Ja sam sklona izraslinama…«, motalo mi se to neprestano po glavi. Moja prva trudnoća bila je molarna (parcijalna mola) i to znam tek danas što točno znači jer tada mi nitko nije znao objasniti. Ne znam siguran razlog zašto je ona nastala jer su druga trudnoća i porod prošli odlično. Kao dijete saznala sam da imam cistu pinealne žlijezde jer sam imala smetnje vida i jedna zjenica mi je znala biti povećana kod glavobolja.
Kada mi je doktorica pokazivala polipe i dala zaključak… Osjećala sam se kao roba s greškom. Potražila sam još dva mišljenja. Prvo je bilo također da trebam roditi i da je to rješenje za sve moje probleme, a drugo je bilo da skoro svaka druga žena ima polipe ili nešto drugo jer smo trenutno usred pandemije i doživjeli smo potres. Počela sam se pitati… Zašto svi žele liječiti lokalno? Zašto baš nitko nije uzeo u obzir moje navike? Moju krvnu sliku? Zašto osoba koja je stručnjak (ginekolog) može izjaviti da je trudnoća rješenje za sve? Zašto me nitko nije pitao kakva mi je štitnjača? Hormoni? Kortizol? Jasno mi je da sam u stresu, ali što to taj stres točno radi? Što troši u organizmu? Kakav disbalans to radi?
Puno je tu pitanja bilo, a nigdje odgovor. Meni je bilo sve lošije. Jednog dana sam bila toliko loše da sam okrenula sve naglavačke. Krenula sam na autoimuni protokol pod vodstvom Petre Krolo. Saznala sam da su moj osnovni problem su propusna crijeva.
Sluznica je odavno oštećena što je bilo vidljivo i na gastroskopiji gdje su mi uzeti razni uzorci. Doktor je spomenuo i upalu tankog crijeva, prepisao mi tablete za želudac i to je bilo to. Tablete sam pila godinu i pol i bojala sam se prekinuti terapiju da mi se ne vrati Helicobacter pylori bakterija i loše stanje u kojem sam bila ranije. Pod loše mislim da zbog mučnine nisam mogla popiti više od dva gutljaja vode, nisam mogla pojesti više od nekoliko žlica ili vilica hrane jer sam imala osjećaj da mi je u želucu kamenje. Vrtoglavice, glavobolje i migrene, smanjena koncentracija.
Nisam se mogla naspavati niti nakon 10 sati sna, ponekad se nisam mogla sjetiti riječi koju trebam, a ponekad su mi misli bile kao u magli. Uza sve te simptome dolazi anksioznost, napadaji panike i u konačnici depresija. Nepopravljivo nisko željezo i hemoglobin, a nalazi štitnjače izgledali su savršeno. Doktor je prepisao tablete, a ja sam mu u potpunosti vjerovala. Tada.
Što je on s tim tabletama napravio? Moja ionako oštećena crijeva postala su još oštećenija i propusna jer to tablete rade. U tom stanju poremećeni su i hormoni (sve je usko povezano) gdje dolazi do hormonalnih migrena uz koje idu tablete protiv bolova koje dodatno oštećuju crijeva. Bio je to začarani krug iz kojeg se nisam znala iščupati. Najteže mi je padalo željezo koje mi je u više navrata bilo jako nisko. Nisam to primijetila dok jednoga dana nisam mogla ustati iz kreveta. Doslovno. To samo govori o tome koliko sam bila naviknuta na vrtoglavice, osjećaj slabosti i slično. Što je svemu tome bio uzrok? Crijeva. Odgovor je u crijevima, našem drugom mozgu. Problem je bio i u kortizolu koji me uništio, namirnicama koje ne podnosim, pomoći koju sam tražila kod doktora, psihologa, fizioterapeuta i ostalih, a odgovor je cijelo vrijeme bio u mojim crijevima.
Danas sam godinu dana na protokolu i pomaci su veliki. Uvela sam neke namirnice, ali ne žurim. Migrena više nema, jedino se prije početka ciklusa pojavi kao neka pozadinska migrena koja nikada zapravo ne dođe. Energija je tu, san je nevjerojatno dobar, mogu pojesti tanjur hrane i popiti čašu vode bez popratne mučnine. Nemam lude želje za slatkim i junkom. Moj trenutni “junk” je prženi špek, čvarci, mljeveno pureće meso, tuna iz konzerve, tortille od cassave i datulje s maslacem od kokosa. Nema naglog pada energije kroz dan s kojim sam se godinama mučila jer ne pijem kavu, od nje sam bila nervozna. Još uvijek na kraju ciklusa osjećam »mamurluk« što mi potvrđuje da spolni hormoni nisu podešeni, ali polako, prvo kortizol i štitnjača, a onda sve ostalo. Ciklus je postao redovit i traje 27 dana, između nema krvarenja niti bolova, a menstruacija više nije obilna. Polipi su onda nestali bez zahvata i više se nisu pojavljivali. Svakim danom učim o prehrani, svom tijelu, emocijama i duhu. Drugog puta nema. Barem za mene. Pronašla sam slobodu u rasporedu terapije i suplemenata. U pomno biranim obrocima za moju obitelj. Čak i za psa!
Kako može biti godina dana protokola ako on traje do 90 dana? Kod mene su simptomi bili dosta teški i uporni tako da mi je trebao dulji period. Crijeva mi se tek sada polako oporavljaju. Veliki broj namirnica koji je dopušten na protokolu nisam mogla jesti jer sam imala razne simptome tako da sam ja kroz protokol uvodila hranu koja je već na protokolu – svježe povrće, salate, jabučni ocat, svježe voće i sokove od svježeg voća… Put na protokolu je vrlo individualan i specifičan za svakoga i ovisi o mnoštvu faktora – o ranijoj prehrani, stanju crijeva, krvnoj slici, suplementima koji se uzimaju… Zato od srca preporučujem da se javite na konzultacije kod Petre Krolo jer će vas ona voditi na putu kroz protokol koji nije nimalo jednostavan.
Kao dijete živjela sam u trenutku i tih trenutaka, poput opraštanja od mora do sljedeće godine ili ležanja na travi prije zalaska Sunca, i danas se živo sjećam. A onda se dogodio život. 10 godina studiranja, gubici bliskih i dragih ljudi, neuspješna prva trudnoća. Brz život uz pitanja “zašto se to događa baš meni” doveli su do neuravnoteženog stanja cijelog mog bića. Sve dok u moj život, nakon niza gubitaka, nije došla Julija, plavooka djevočica bijele kose koja je od mene tražila jednu jedinu stvar – prisutnost u sadašnjem trenutku. Iz života u dalekoj prošlosti i dalekoj budućnosti, iz trenutka u trenutak učila sam se vratiti k njoj, a povratak k njoj naposljetku me vratio i k meni. Povratak u trenutak unio je balans u moj um, tijelo i duh i poruka o svjesnom životu je poruka koju danas dijelim s drugima.