Autoimuno stanje organizma često se uspoređuje s olujom. Ono je tornado koji će poharati jedno od prirode savršeno dizajnirano tijelo, proći od organa do organa i neupitno ostaviti kaos za sobom. Kolika će šteta nastati uvelike ovisi o našoj edukaciji i spremnosti da zaštitimo sami sebe, kao i sposobnosti samostalne sanacije već počinjene štete.

Oni koji su se suočili s nekim vidom autoimunog stanja svog organizma znaju da ta oluja nije vidljiva izvana. Poput tsunamija, prvi simptomi dolaze vrlo tiho, pustošenjem nutritivnih zaliha i umaranjem prirodnog obrambenog sustava organizma. Kad postanete svjesni da se nešto zaista loše događa, val vas je već poklopio i utapate se u pokušajima da izvučete ono malo energije koja vam je potrebna da izgurate dan u poslovnom okruženju, u okrilju vlastitog doma i uopće se izvučete iz kreveta.

Poput mnogih priča s kojima sam se susrela, moja je počela u ranoj mladosti. Kad počnete analizirati povijest svoje dijagnoze često dođete do pitanja što je bilo prije – kokoš ili jaje? Jesu li to pokrenule urođene probavne smetnje s kojima sam izašla iz rodilišta, nasljedna malapsorpcija B vitamina, „generacija Černobila“, senzibilan i empatičan karakter, osnovnoškolske traume sramežljivog i bucmastog djeteta, amalgamske plombe u ranoj dobi, višegodišnja epizoda uskraćivanja nutritivno vrijedne hrane, izgladnjujućih dijeta i vegetarijanstva u studentskoj dobi…? Lista se samo nastavlja. S dijagnozom Hashimota sam se suočila u tom osjetljivom periodu odrastanja i zahvaljujući zastarjelom zdravstvenom sustavu ostala zakinuta za relevantne savjete. Jedna tabletica dnevno do kraja života. To je bilo jedino stručno rješenje. Vjerojatno bih se s time vukla još i danas, potiho propadajući, da se nisam zaposlila u avijaciji. Količina stresa, neispavanosti i izloženost toksičnim materijalima tokom tek nekoliko godina ostavila je nezamislivu štetu s kojom se nosim i danas. Tu sam otkrila da svaki drugi kolega nosi istu ili sličnu dijagnozu! Kad sam dotakla dno, počela sam samostalno tražiti slamku spasa. Google. Hashimoto. Autoimmune. Što god se pojavilo, na kojem god jeziku. Tu sam se prvi put susrela s tuđim iskustvima i činjenicom koliko prehrana i stil života utječu na autoimunom reakcijom već zahvaćen organizam.

Moja prava bitka počela je upravo tada. Kad osvijestite svoju realnost, prihvatite ono što je pred vama, tada ćete početi nalaziti rješenja i ljude koji će vam postati nezamjenjivi suborci u spašavanju vlastitog tijela i razuma. Poput Petre i Ivane. Rješenje? Početi od nekud. Početi sa sanacijom. Testiranja hormona, vitamina, minerala, utvrđivanje štete. U mom slučaju celijakije i inzulinske rezistencije. Čišćenje prehrane, izbacivanje procesuirane hrane i uvođenje cjelovite i nutritivno bogate prehrane, nadomjestak vitamina i minerala, gluten free prehrana, Paleo prehrana, AIP Paleo prehrana… U prvom jednomjesečnom protokolu na AIP-u postala sam druga osoba. Ispravak – pronašla sam sebe nakon toliko vremena. Onu izgubljenu energiju i optimizam. Prije svega snagu da nastavim dalje. No, AIP kao takav, koliko god bio jedina prehrana koja mi odgovara, nije dovoljan. Drugi veliki pomak bio je čišćenje toksične okoline. Toksičnih ljudi, toksičnih situacija, toksičnih kemikalija u okolini. Dala sam otkaz, čak sam u tom nekom periodu razriješila brojne odnose koji su mi do tada ostali nedorečeni, izbacila otrovnu kozmetiku i počela istraživati načine čišćenja nataloženih toksina iz organizma. Pomaci se vide. Smanjujem terapiju, nalazi su sve optimalniji, imam više energije i češće osmijeh na licu. Još uvijek slažem komadiće sebe. Fizički, mentalno i duhovno. Korak po korak. Educiram se.

Taj put nije pravocrtan – stanem da odmorim, nađem se na raskršćima, ponekad se vratim istim putem pa biram skrenuti na drugu stranu. No, ovaj put slušam sebe. I taj put kroz vlastitu oluju ne bi bio lagan da nemam savršenog partnera koji me drži za ruku svakim dijelom tog puta, na kojeg se mogu osloniti. Parafrazirat ću meni dragog pisca koji je na simboličan način to najljepše približio – oluja će mijenjati smjer i ti ćeš se morati prilagoditi tome. Uroniti u tu oluju, krvariti daleko od vidljivog izlaza jer je oluja u tebi. Kad se oluja smiri, nećeš se sjećati kako si se zapravo izvukao. Nećeš znati da li je oluja zapravo gotova, ali ćeš iz nje izaći kao nova osoba. Bolja osoba. I to je ono čemu moramo težiti, u čemu pronalaziti fokus.

E.T.